Što je to metoda razmatranja Lectio divina?

DREVNO UMIJEĆE LECTIO DIVINA

1. MOLITVENI UZORAK LECTIO DIVINA

Drevno umijeće, koje su nekoć vježbali svi kršćani, bila je tehnika poznata kao lectio divina (čitanje Božje riječi). To je polagana, kontemplativna, svetopisamska molitva koja omogućuje da Biblija, Božja riječ, postane sredstvo sjedinjenja s Bogom. U kršćanskoj samostanskoj tradiciji sačuvana je ta drevna praksa kao dragocjeno blago u riznicama benediktinskih redovnika. Vrijeme posebno odvojeno za lectio divina, zajedno s liturgijom i svakodnevnim manualnim radom, omogućuje nam da u svome svakodnevnom životu otkrijemo duhovni ritam koji je u pozadini svega. Otkrivamo da unutar toga ritma svakim danom bivamo sve više u stanju Ocu kao žrtvu prinijeti sve veći dio svog bića i svojih odnosa. Učimo se prihvatiti Božji zagrljaj u osobi njegova Sina Isusa Krista.

Prvi korak: lectio – čitanje / slušanje

Umijeće lectio divina počinje s razvijanjem sposobnosti pozornijeg, dubljeg slušanja. Postajemo sposobni čuti “uhom svoga srca”, kako nas ohrabruje sveti Benedikt u Prologu Zakonu. Kad čitamo Sveto Pismo treba da nasljedujemo proroka Iliju. Treba da naučimo postati žene i muškarci koji su u stanju slušati Božji šapat (1 Kr 19,12); zvuk koji je Božja riječ za nas, Božji glas koji dodiruje naša srca. To je blago slušanje usklađivanje s Božjom prisutnošću u tom naročitom djelu Božjeg stvaranja – u Svetom Pismu.

Povik proroka u drevnom Izraelu bila je radosna naredba: “Slušaj! Čuj, o Izraele!”. U lectio divina i mi pazimo na tu naredbu. Okrećemo se Svetom Pismu, znajući da moramo “čuti” – slušati – Božji glas, koji često vrlo blago govori. Da bismo čuli nekoga tko govori tiho, treba da naučimo šutjeti, da naučimo voljeti tišinu. Ako neprestano govorimo ili smo okruženi bukom, ne možemo čuti tihe glasove. Stoga praksa lectio divina zahtijeva da se najprije smirimo, kako bismo bili u stanju čuti nama upućenu Božju riječ. To je prvi korak lectio divina, primjereno nazvan “lectio – čitanje”.

Čitanje ili slušanje, koje je prvi korak u lectio divina, vrlo se razlikuje od brzog načina čitanja na koji moderni kršćani čitaju novine, knjige, pa čak i Bibliju. Lectio je slušanje puno poštovanja; slušanje u duhu tišine i strahopoštovanja. Slušamo blagi šapat Božji koji govori nama osobno – ne glasno već intimno, iznutra. U lectio čitamo polagano, pomno osluškujući kako bismo čuli riječ ili rečenicu koja je danas za nas Božja riječ.

Drugi korak: meditatio – meditacija (razmatranje)

Jednom kad smo pronašli riječ ili odlomak u Svetom Pismu, koji nam govore na osoban način, moramo zaći u njih i “preživati” ih. Slika životinje koja preživa i mirno žvače svoju napola probavljenu hranu u davnini je korištena kao simbol kršćanina koji ponire u riječ Božju. Kršćani su uvijek prepoznavali svetopisamski poziv na lectio divina u primjeru Blažene Djevice Marije “koja je pohranjivala u svoje srce” ono što je vidjela i čula o Kristu (usp. Lk 2,19). U današnje su vrijeme za nas ove slike podsjetnik da moramo zaći u riječ, tj. memorirati je – i dok je blago sebi ponavljamo, dopustiti da prožme naše misli, nade, sjećanja i želje. To je drugi korak ili stupanj u lectio divina – meditatio. Meditiranjem dopuštamo Božjoj riječi da postane riječ nama upućena, riječ koja nas dodiruje i djeluje u našim najdubljim razinama.

Treći korak: oratio – molitva

Treći korak u lectio divina jest oratio: molitva koja se može shvatiti kao dijalog s Bogom, tj. razgovor pun ljubavi s onim koji nas je pozvao u svoj zagrljaj. Molitva je posvećenje, ona je svećeničko prikazivanje Bogu, onih dijelova našeg bića za koje prije toga nismo vjerovali da ih Bog želi. U toj molitvi – posvećenju dopuštamo riječi, u koju smo ušli i o kojoj smo razmišljali, da nas dodirne i promijeni dijelove našeg najskrivenijeg bića. Kao što svećenik u euharistiji posvećuje kruh i vino, Bog nas u lectio divina poziva da uzdignemo k njemu svoja najteža, bolom ispunjena iskustva, te da nad njima blago izreknemo iscjeljujuću riječ ili rečenicu koju nam je Gospodin dao u čitanju i preživanju (lectio i meditatio). U posvećujućoj molitvi (oratio) dopuštamo da nas Božja riječ dodirne i izmijeni.

Četvrti korak: contemplatio – kontemplacija (gledanje Boga)

Na kraju se jednostavno odmaramo u prisutnosti Onoga koji je svoju riječ upotrijebio kao poziv da prihvatimo njegov preobražavajući zagrljaj. Nikoga tko je ikad bio zaljubljen, ne treba da podsjećamo kako postoje trenuci puni ljubavi u kojima riječi nisu potrebne. Isto je i s našim odnosom prema Bogu. Tihi odmor, bez riječi, u prisutnosti onoga koji nas ljubi, ima u kršćanskoj tradiciji svoje ime: to je contemplatio (kontemplacija). Ponovno smo u tišini, bez riječi; ovaj put jednostavno se prepuštajući užitku prebivanja u Božjoj prisutnosti.

2. RITAM KOJI JE PODLOGA ZA LECTIO DIVINA

Ako želimo vježbati lectio divina i vidjeti plodove, moramo se vratiti u prošlost da bismo razumjeli zašto je ovo doba u opasnosti da tu vježbu potpuno izgubi. U starim kršćanskim vremenima riječi akcija (čin, praksa, od grčke riječi praktikos) i kontemplacija nisu opisivale dvije vrste kršćana koji su se bavili različitim oblicima molitve i apostolata. Akcija i kontemplacija shvaćale su se kao dva pola našeg duhovnog ritma koji je u pozadini svega: to je blago osciliranje između duhovne “aktivnosti” u odnosu na Boga i “receptivnosti (prijemljivosti)”.

Praksa – duhovna aktivnost – odnosila se u starim vremenima na:
a) našu aktivnu suradnju s Božjom milošću u iskorjenjivanju poroka
b) dopuštanje da procvjetaju kreposti.

Smjer duhovne aktivnosti nije bio prema van u smislu apostolata, već iznutra – kretao se na dolje, u dubine duše, gdje nas Duh Božji neprestano preoblikuje u svoju sliku. Aktivni je život, prema tome, spoznavanje tko smo zapravo i dopuštanje sebi da budemo preoblikovani onako kako to Bog namjerava.

U ranoj samostanskoj tradiciji kontemplacija se shvaćala dvojako. Prvo je bilo theoria physike, tj. kontemplacija Boga u kreaciji – Bog u “mnoštvu”. Drugo je bila theologia, kontemplacija Boga u njemu samome bez slika ili riječi – Bog kao “Jedan Jedini”. S tog stajališta lectio divina služi kao mjesto vježbe za gledanje Boga u njegovoj kreaciji.

U gledanju (kontemplaciji) prestajemo iznutra nešto duhovno raditi i jednostavno učimo “biti”, to jest odmarati se u prisutnosti Oca koji nas ljubi. Kao što se u vanjskom životu krećemo u prostoru između govorenja i slušanja, pitanja i razmišljanja, tako i u duhovnom životu moramo naučiti uživati u osvježenju koje nam pruža jednostavno prebivanje u Božjoj prisutnosti, u iskustvu koje se prirodno izmjenjuje (ako to dopustimo!) s našom duhovnom praksom.

U stara vremena kontemplaciju nisu smatrali ciljem koji treba doseći nekom molitvenom metodom. Nju se jednostavno prihvaćalo sa zahvalnošću kao Božji dar koji nam Bog povremeno daje. U nekim nas trenucima Gospodin poziva da zašutimo, kako bismo se odmarali u njegovu zagrljaju. To je pol našeg unutarnjeg duhovnog ritma koji se zove gledanje ili kontemplacija.

Koliko je različito to drevno shvaćanje od našeg modernog pristupa! Umjesto da shvatimo kako svi blago osciliramo između duhovne aktivnosti i receptivnosti, između prakse i kontemplacije, danas smo skloni kontemplaciju postaviti preda se kao cilj – kao nešto što se može postići pomoću neke duhovne tehnike. Morat ćemo žrtvovati taj svoj pristup orijentiran prema cilju, ukoliko želimo vježbati lectio divina jer lectio divina nema drugog cilja osim provođenja vremena s Bogom posredstvom njegove riječi. Količina vremena što ga provedemo u bilo kojem vidu lectio divina (bilo to prežvakavanje, posvećenje ili gledanje) ovisi o Božjem Duhu, a ne o nama. Lectio divina poučava nas kako okusiti i uživati u svim različitim oblicima Božje prisutnosti, bez obzira jesu li to aktivni ili receptivni načini doživljavanja Boga.

U lectio divina prikazujemo Bogu sebe kao žrtvu; a mi smo ljudi u pokretu. U stara vremena to se duhovno gibanje opisivalo kao helix – spirala koja se uzdiže. Ako se gleda samo u dvije dimenzije ona izgleda kao stalno kružno gibanje; ako se gleda uz dodatnu vremensku dimenziju to postaje helix, spirala koja se uzdiže, pomoću koje se sve više primičemo Bogu. Na ovaj se način promatra cjelina našeg duhovnog života kao blaga oscilacija između duhovne aktivnosti i receptivnosti, pomoću kojih nas Bog sve više sjedinjuje sa samim sobom. Upravo na isti način koraci ili stupnjevi lectio divina predstavljaju oscilaciju između tih duhovnih polova. U lectio divina prepoznajemo duhovni ritam koji je u pozadini našega života te otkrivamo različite načine doživljavanja Božje prisutnosti – mnoštvo raznovrsnih oblika molitve.

Piše: Fr. Luke Dysinger, OSB

Prevela: Brigita Peček

Preuzeto sa: stellamaris-naklada.com