Rodio se u Lisabonu, glavnom gradu Portugala, u bogatoj plemićkoj obitelji. Ocu je bilo ime Alfons, a majci Marija. Na krštenju je dobio ime Fernando.
Pohađa školu uz katedralu u Lisabonu.
S petnaest godina ulazi u Red augustinaca u samostanu sv. Vinka, nedaleko Lisabona, gdje stječe prvo teološko obrazovanje.
Prelazi u augustinski samostan sv. Križa u Coimbri.
Zaređen je za svećenika. Njegov je samostan u Coimbri ugostio prve franjevce iz Asiza koji polaze na prve franjevačke misije u Maroko, gdje su ubrzo podnijeli mučeničku smrt. Njihovi su zemni ostaci preneseni u Coimbru, gdje su pokopani u crkvi sv. Križa. Njihovo svjedočanstvo i mučeništvo potiče Fernanda da prijeđe među franjevce. Tada mijenja ime u Antun. Krajem godine odlučuje se za put u Maroko, ali se zbog oboljenja mora vratiti.
Na povratku iz Maroka, olujni vjetar baca brod na Siciliju gdje Antun svraća franjevačkoj braći u Messini. U svibnju te godine polazi na Zborovanje franjevačkoga reda u Asiz, gdje upoznaje Franju. Po završetku Kapitula uzeo ga je, još posve nepoznata, brat Gracijan, provincijal iz Romagne, te ga je poslao u samotište Montepaolo blizu Forlija.
U rujnu, prigodom jednoga svećeničkoga ređenja, iznenada je pozvan da propovijeda. Sve je zadivio kao vrsni poznavalac teologije i Svetoga pisma, te kao daroviti govornik. Od tada postaje putujući propovjednik Italijom i južnom Francuskom. Krajem iste godine (ili početkom 1224.) Franjo mu pismeno povjerava predavanja iz teologije na prvome Franjevačkom učilištu u Bologni.
Nalazi se u gradu Vercelli.
Propovijeda u južnoj Francuskoj, a posebno se zaustavlja u Montpellieru, Toulousu, Limogesu i Bourgesu.
Imenovan je pokrajinskim poglavarom, kustodom, franjevaca u Limogesu i vodi ih u teškom radu na evangelizaciji puka i pobijanju krivovjeraca. Sastavlja priručnike za propovjednike.
Krajem ove (ili početkom 1228.) opet je u Italiji u službi pokrajinskoga poglavara, odnosno provincijala sjevernih regija.
Propovijeda u Treviškoj Marki i Padovi gdje sastavlja Govore (Sermones): nedjeljne, marijanske i blagdanske propovijedi.
Nalazi se na Općem zborovanju Franjevačkoga reda u Asizu, a zatim putuje s delegacijom u Rim papi Grguru IX. u vezi s važnim pitanjima franjevačkoga reda u doba velike krize oko identiteta, napretka i prilagodbe.
U Padovi propovijeda tijekom korizme za duhovnu obnovu grada. Zdravlje mu se nezaustavljivo pogoršava. U svibnju se povlači u obližnji Camposampiero. Dovršava pokoji rukopis i predaje se molitvenome životu. U podne 13. lipnja svladala ga je opća klonulost. Na putu prema Padovi, umire u Arcelli.
Papa Grgur IX. ga 30. svibnja proglašava svetim u katedrali u Spoletu. Od 1568. godine časti se kao naučitelj Crkve, a papa Pio XII. dodijelio mu je 16. siječnja 1946. godine naziv Doctor Evangelicus – Evanđeoski naučitelj.
